“Kreneš od dolje u potrazi za boljim životom. Skrasiš se negdje na zapadu. Prije polaska istreseš svu ljutnju na Balkan zbog svog odlaska,tek toliko da bi ti bilo lakše da odeš. Tamo na zapadu skrasiš se u nekom stanu od 40-50m2, pronađeš posao 50 km daleko, ustaješ u 05 ujutro vraćaš se nazad u 17.00. Plaća dobra, ali se ne može puno trošiti jer tu si da zaradiš i da uštediš. Nema kafana, društva, pečenja i dolazaka kući poslije 23.00.
U krevet se ide najkasnije u 21.00. Godine lete, a ti to ne primijetiš jer ti stanje na bankovnom računu kaže da si na pravom putu. Vidiš kako drugi grade na onom Balkanu na koji si bio ljut pa i ti za njima. Na zapadu radiš-na Balkanu gradiš. Kad gradiš onda je para uvijek malo pa se mora s vremena na vrijeme i vikendom raditi. Plate pošteno, govora nema. Jedva čekaš 25 dana godišnjeg da odeš do domovine da završiš još nešto oko kuće i dogovoriš s majstorima nove poslove. Godišnji prođe, moraš nazad u 50m2 ali nije problem, naviklo se.
Godine lete, kuća na Balkanu sve veća i ljepša a tebe sve manje u istoj…Ove godine nećeš nigdje ići trošak je veliki a konto se taman ispraznio. Djeca više na Balkan i ne idu jer slabo koga tamo poznaju a i što će dolje kad su baba i deda umrli. I dalje vrijedno radiš jer treba nešto imati kad se u penziju ode a i ta penzija vrlo brzo stigne, brže nego što si ikad mislio. Eto te kao penzionera nazad na tvom Balkanu u svoju vilu da konačno počneš živjeti tim boljim i ljepšim životom ali te malo strah jer osjetiš da nešto oko srca preskače. Ostalo je još nekoliko zdravstveno neizvjesnih godina a na tebi starom teret održavanja 400m2 prelijepe vile. Misliš onako da se utješiš :”Kad nisam ja uživao, uživat će barem djeca”. A djeca, već odrasli poslovni ljudi bez neke jake povezanosti s Balkanom nemaju kud nego vilu staviti u oglase kada sahranjuju roditelje…Tu se i završava priča o potrazi za boljim životom tamo negdje na hladnom zapadu, negdje u nekim Frankfurtima, Kopenhagenima, Brusselima, Berlinima, Luzernima, Offenbachima…… Ostat će vila kao uspomena na jednog tatu i mamu a u vili novi vlasnik, onaj koji nije niti mrdnuo s Balkana…”
Autor nepoznat
Da li smo mi proklet narod i da li na ovaj način polako nestajemo? Da li je to samo patetika i drama? Ili pak tužna realnost koja nas čeka?
 | OdgovorProslijedi |
